Tomislav Lipošćak

Jedna nova i jedna stara priča o risu!

Ris Doru ove je subote na predjelu Šegine u Nacionalnom parku Risnjak pušten u prirodu. Doru, što u prijevodu s rumunjskog znači „potreban“, uistinu je potreban u procesu obnove ove lijepe životinjske vrste u Hrvatskoj. Riječ je o velikom međunarodnom projektu LIFE Lynx kojeg sufinancira Europska komisija.



Fotografija: Berde Lajos i LIFE Lynx – hrvatski terenski blog

Jedina mogućnost za opstanak risa u Dinaridima je naseljavanje životinja iz druge, stabilne populacije. Stoga će se u razdoblju od 2017. do 2024. godine u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji provoditi međunarodni projekt „LIFE Lynx“ u sklopu kojega će se u ove zemlje ispustiti najmanje 14 risova uhvaćenih u Slovačkoj i Rumunjskoj. Aktivnosti koje se provode u sklopu toga projekta dosad su dale vrijedne rezultate, a prema riječima dr. Vedran Sljepčevića, korištenjem metode fotozamki, u Hrvatskoj je dosad identificirano i imenovano 40 jedinki risa.

Početkom 20. stoljeća, zbog prekomjernog lova, ris je uglavnom nestao iz većeg dijela Europe, uključujući Hrvatsku i susjedne države. Lovci i šumari su 1973. godine organizirali naseljavanje risa  te je šest životinja ulovljenih u Slovačkoj ispušteno u uzgojnom lovištu Medved pokraj Kočevja. Sve tri naseljene ženke su imale mlade već prve godine, populacija je brzo rasla i u nekoliko godina su se risovi iz Slovenije proširili u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Austriju i Italiju. Od devedesetih godina prošlog stoljeća lovci svake godine zamjećuju sve manji broj životinja i brojnost populacije pada sve do danas. Najvažniji uzrok izumiranja risova je parenje u srodstvu, budući da se gotovo 45 godina potomci šest životinja pare isključivo međusobno.

Nadamo se da će se Doru, ali i svi ostali koji bi trebali doći nakon njega, uspješno prilagoditi novom staništu i da će ove, kod nas dosad najslabije istražene velike zvijeri, ponovno zavladati našim šumskim prostranstvima.



Fotografije: Vedran Slijepčević / LIFE Lynx – hrvatski terenski blog

I u svom „šumarskom“ stažu imao sam privilegiju dva puta se naći oči u oči s ovom impozantnom životinjom koja je postala rijetkost u našim šumama. A da je ris uvijek zaokupljao maštu šumara i lovaca, ali i ostalog puka, svjedoči i anegdota iz Šumarskog lista objavljena pod naslovom Izum, risa uhvatiti iz davne 1897. godine:

Poznavao sam jednog starog šumara, odnosno jagara, koji je za dugih ziranjih večeri običavao svojim prijateljima kod dobre čaše vina i lule duhana štogod iz svoga pripećenja pričati. Izmedju ostalih evo jedne:

»Jeđnoč, bilo je to još za onih dobrih starih vremena, dok je u našim šumama svake vrsti divljači u obilju bilo, izadje nalog od ravnateljstva gospoštije na sve šumare: da se dva risa, po mogućnosti odrašćena, i to par, mužko i žensko za menažeriju našeg presvjetlog grofa uhvate i donesu.

Uhvatiti dva risa ne bi bilo baš težko, ali se tuj ne bi smjela kojekakova mudra gvoždja upotriebiti, kojimi bi se zvier ozliedila ili zauvjek osakatila, te za menažeriju nesposobna bila; već je tuj trebalo risa nekako nadmudriti, što nije baš lasno, jer znamo, da je ris fina prefrigana mačja zvjerka, koja ima oštar sluh, dobar vid i pri tom umije se vješto verati po drveću.

Nije čudo, da je zabuna gospoštijskih činovnika bila velika. Ja sam u ono doba bio još mlad lovački djetić, ali ipak sam nešta znanstvena znao i učio, ali kraj svega toga imao sam još uvjek više žedje u grlu, nego novca u kesi. Medjutim dok su si drugi o tom predmetu glavu razbijali, zaputim se ja mirno u šumu, jer sam za jedan par toga skota znao, te sam si već odavna preduzeo postreljati ih, samo sam očekivao, dok im koža bude u najvećoj cieni. Sobom sam poneo ništ više, nego dvie karike, dvie palice i jedno uže tri hvata dugačko, a pri tom sam si sam rekao: »Veselo, Venclićko, to je što za tebe, sada možeš pokazati, da nisi kukavica i da nešto više znadeš, nego li do tebe drže.«

Bilo je nekako mečavno vrieme i zemlja omekšala, tako da sam odmah po tragu opaziti mogao, kuda su moji risi odkasali. Sliedeć im trag ubrzo sam spetio, da se je mužjak na debeli javor pripeo. Tri puta sam oko drveta obišao, dok sam toga skota opazio na jednoj debeloj otoci medju listnatim grančicama jedva tri stope poviš mene. On je mene zaista odavna motrio, al sam se ja učinio, kano da ga ne vidim; na to zabodem palicu u zemlju i objesim na istu svoj kaput i zatim otidjem dalje, kano da se tuj ništa pripetilo nije, da potražim polako drugi trag, kojega sam ubrzo našao i sliedio, dok nisam i ženku na sličnom drvetu opazio. I ovdje sam uradio sve kao i kod onog prvog, samo s tom razlikom, da sam tuj mjesto kaputa hlače na zabodenu palicu objesio. Nato se povratim k onomu prvomu, — i zaista, kako sam si mislio, tako je i bilo! Ris je moj kaput tako dugo ukočen gledao, dok se nije sasma umorio i oči sklopio; a spavao je i hrkao kao pilana.

Sada mi je bilo lasno svladati tog deliju, — došuljav se tihano donjeg, uhvatim ga s jednom rukom za kapicu, a s drugom u isti mah i metnem mu kariku na laloke i privežem oko vrata; sad sam mu bio goso. Dok sam ja taj posao s mužakom obavio, zaspala je i ženka, kojoj je ista sudbina u dio pala!

To vam bijaše nenavidnost od mojih drugova, kad sam oba risa kući doneo! Svaki je htio znati, kako sam ih pohvatao, ali im ne htjedoh moga majstorluka odati. Moj ponos nije bio malen, ja sam u duhu već gledao dekret za šumara, ili najmanje punu šaku bielih škuda grofovske milosti.« (Šumarski list 9-10, 1897)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *